četvrtak, 22. veljače 2018.

Tisuću razloga za ljubav

Novi blog, nova platforma, nova ja. Nema smisla nastavljati dalje na starim temeljima. Stari blog neka ostane u kutiji s uspomenama. Postoje tako neka mjesta na kojima nađes sebe, odrasteš, sazriješ. Naučiš voljeti sebe i prihvatiti se takav kakav jesi. Prvi blog sam otvorila 2006. godine. Pubertet, srednja škola, prve ljubavi, prve drame, prve izdaje, lažna prijateljstva. Maltretiranje okoline samo zato što si drugačiji. Period neprihvatanja. Puno nepravde.  Pronalaženja sebe. Stari blog bio je i ostao moje utočište. Moj bijeg od stvarnosti. Ovaj blog, nadam se, postaće moj dnevnik onih istinskih radosnih  životnih trenutaka, jedna lijepa priča, novo životno poglavlje.
Meni blogovanje dođe kao terapija. Nekada davno blog je spasio jednu nezrelu klinku, pružio mi ruku kao neki stari prijatelj i rekao - "Ne idi nigdje, ništa nije vrijedno odustajanja od života, ostani i budi." Ostala sam i naučila da ne odustajem. Mogla sam vjerovati da ne vrijedim, istrunuti pod uvjerenjima koje su mi zli, jadni, ograničeni ljudi nametnuli, ali izabrala sam učiti kako da zavolim sebe. Odrasla sam onog dana kada sam uspjela smiriti srce pred njihovim licima.

Otkrila poeziju, općenito pisanu riječ, nešto kasnije i fotografiju. Sanjala, sanjala, sanjala. Padala, dizala se. Učila životne lekcije. Najbitnije je da nisam bila sama. Blog mi je donio i ljubav mog života. Živimo tu ljubav već gotovo 9 godina. I nije to bilo kakva ljubav. I ova ljubav se dizala i padala. Bezbroj puta. Ali opstali smo. Sada nas je troje. Imamo i tu nit koja će nas spajati zauvijek. Moje oči, njegove usne. Život je dobio smisao. Napokon. Male ručice pune nježnosti. Nema više mjesta sebičnosti. Svaki osjećaj je intenzivniji. Tek sada vidim koliko sam nekada pridavala pažnje nebitnosti. Njegovim rođenjem rodili smo se i mi, neki novi mi. I ništa nije vrijedno nas. Čitav svijet je moj kada se sve troje grlimo u krevetu. Kada ih posmatram kako se igraju. Kako se smiju. Način na koji se naše malo čudo smiri u tatinom naručju. Blagoslov...

Eto, započinjem ovaj Dnevnik Stvari Duše s osvrtom na najljepšu ulogu i poglavlje u mom životu. I nekako najtežu u isto vrijeme. Ali takav je i život, zar ne? Bitno je na šta se fokusiramo. Ja biram one lijepe stvari, trenutke, sitnice. Stvari duše. Kada se umorim od svega da imam kutak u kojem ću da se odmorim i skupim snagu za sve što dolazi. Kao što pjeva Josipa Lisac, Tisuću razloga za ljubav, tisuću razloga za smijeh ... Ovo mjesto će postati dnevnik mojih razloga, dnevnik svega onog na čemu sam zahvalna.



Divan je osjećaj roditi sreću. Nemjerljiv sa svim ostalim ovozemaljskim stvarima.



Nema komentara:

Objavi komentar